Marko Lađušić: Megastructures 12.04 – 25.05.2019.Drina Gallery

DOGAĐAJ JE ZAVRŠEN
Marko Lađušić: Megastructures 12.04 – 25.05.2019.Drina Gallery
Andrićev venac 4, Belgrade, Serbia
12.Apr.2019 - 25.May.2019
19:00BeogradSrbija

…………………………………………………………………………………………

12.04.2019, 19:00 h

Marko Lađušić | MEGASTRUKTURE |

Postavka se može pogledati do 25.05.2019.

utorak – subota
13:30 – 19:30h

…………………………………………………………………………………………

MEGASTRUKTURE

Ciklus slika Megastrukture odraz je evolucije idejnih procesa i usavršavanja jedinstvenog tehnološkog postupka u mediju slike proistekao iz Haosa koji čini integralni i sveobuhvatni princip serije slika Gravitacija. Haos predstavlja oživljavanje jedinstvenog iskustva prošlosti, svojevrsnih mentalnih pejzaža koji opsedaju umetnika od detinjstva, emotivne beleške procesa građenja imaginarnog kosmosa u kome razrađuje mogućnosti funkcionisanja. Mreže-sistemi uvezuju prostor ispleteni slojevitim nanosima boja koje se ne stapaju već sugerišu treću dimenziju umnoženih mikrosistema koji mogu iznova nastati i nestati u beskonačno. Lorenc je pokazao da u haosu može postojati struktura, uređenost šablona, u tom slučaju nasumično funkcionisanje je samo privid. Umetnik konstruiše, zaokružuje a zatim dekonstruiše isti organski svet – uređni haos u kome megastrukture čine momentum vremenskog i prostornog ritma. Insistiranje na preciznosti, refleksija binarne stvarnosti ogleda se u težnji da slika bude zaokružen proces poput savršenog kruga, potom sledi dekonstrukcija da bi u cikličnom ritmu strukture iznova nastale iz nulte tačke stvaranja.

Kolorit se oduvek nalazio u središtu haosa, vibracije boja stimulišu emocije i preispituju temelje čulnog doživljaja sveta, zbira jedinica i nula. Pitanje koje umetnik postavlja je šta mi doživljavamo i kao emociju i kao stvarnost. Mreže na površini bazirane su na bogatstvu strukture, deluju poput holograma sveta koji se nazire u njihovoj dubini, realnosti slike u kojoj su sabrana bazična večna osećanja lišena vremena. Ekspresivan stvaralački postupak proizašao iz slikarstva akcije, temelji se na istraživanju svih elemenata slike, odbacujući skicu u procesu rada, dok centralnost nije određena već se prostire u svim pravcima po ravni površine, zatim u dubinu koja je dimenzija vremena. Nekada slike paralelno nastaju što omogućava primenu iskustva razvijanja teme kroz varijacije u evoluciji stvaranja koja se ne zaustavlja nekada ni sa pedeset slojeva boje, dok proces ne dođe do svog kraja koji može biti trenutak zrelosti ili smrt, dok je za Lađušića kraj atmosfera i bezvremenost.

Megastrukture nude sinesteziju čula u doživljaju sinteze boja i vremena. Po svojoj prirodi boje su naše iluzije, biorezonantna treperenja svetlosti stimulišu percepciju koja za svakoga od nas ne mora imati isti odjek. Svest o limitima naše percepcije je važna, spoznaja sveta čulima oslanja se na kontraste koje srećemo svuda u prirodi, uključujući doživljaj prostora i vremena. Slika Crveno nebo zasniva se na studiji plave i crvene u kontekstu inverzije simbolizma boje, crvena nije krv ni eksplozija već smiruje, ona je boja neba. Strukturiranje boja bez straha od sabiranja kolorita u određenu ravan vodi u dubinu a slojevi daju trodimenzionalnu vizuru. Kolorit je anti-ravan jer svaka boja nudi svoj opozit, nepredviđeni izlazak napred i nazad koji simulira tokove mišljenja i osećanja. U ovoj seriji dolazi do tehnološkog napretka u kreiranju mat boje doprinoseći bogatstvu kontrasta svetle i mat površine. Svetlost degradira crnu i sivu, one smiruju kretanja jer u mraku nema efekta svetlosti koja oživljava milijarde vezanih molekula bezbojnog sveta, dok je mistična mat međuprostor pojavnog i nevidljivog. Ispod manifestovanog sloja fizičkog sveta, strah od nepoznatog je sinonim za tamnu materiju i enegiju, ali upravo u tim čudnim entitetima skrivenog sveta Mičio Kaku pronalazi dimenzije prostora i petlje vibrirajućih struna koje povezuju delove kosmosa. Valeri svih talasnih dužina su uključeni u građenje struktura, sa akcentima na žutoj, narandžastoj i plavoj koje podcrtavaju i nose jedna drugu, kao što u prirodi optimalni parovi boja kreiraju ključne principe u dekoraciji živih organizama, doći do prave nijanse je poput traganja za istinom slike gde je svaki prostor-trenutak proživljen.
Megastrukture negiraju determinizam imaginacije i nude izazov alternativne percepcije realnosti. Beskonačni prostori pejzaža ponikli iz futurističkih ideja dobijaju svoj pojavni oblik u mediju slike (univerzuma) koja nastaje iz haosa, kada vibracije boja pokrenu oslobađanje vizija, poput Grinovih multiverzuma, alternativnih dimenzija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koje fizički ne možemo spoznati. Kompozicije velikih dimenzija predstavljaju cikluse stvaranja, početak i kraj toka koji se ponavlja u nedogled, zalazak sunca koji je paradigma smrti ali i ponovnog rađanja u čijem postapokaliptičnom prostoru umetnik pronalazi jednu vrstu vitalnog osećaja za bežanje od pesimizma.

Nataša Radojević, kustos i umetnički direktor galerije Drina


JOŠ DOGAĐAJA SAMO ZA TEBE

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.