Tanja Škrgatić 08 – 14.03.2018. Galerija BECK

Dok promatram Tanjine slike – kako većih tako i manjih formata – neprestano mi se nameću ista, tek naoko banalna pitanja. Pitam se, naime, nastaju li one brzo i na mah, ili su rezultat dugotrajna slikarskoga procesa? Odražavaju li prije svega umjetničinu energiju, intuiciju i spontanost, ili pak promišljenost odnosno apsolutnu osviještenost? Nikada se nisam odlučio postaviti joj neko od ovih ili sličnih pitanja. Namjerno nisam. Ovakva vrsta neizvjesnosti čini mi se izuzetno zavodljivom; klizni vizualno-psihološki utisak nazočan na svim Tanjinim slikama naprosto ne dozvoljava zatvaranje opažaja. Njihove karakteristike poput sočnosti namaza, nadasve dinamičnih amalgama gesti i mrlja te na trenutke eruptivne energije što izvire iz organičkih formi nadograđenih nesputanim koloritom, neprestano stimuliraju drugačija čitanja i nove senzacije, istodobno, međutim, svjedočeći i o autoričinoj preciznosti, čak i svojevrsnoj analitičnosti u tretiranju slikarske površine. Drugim riječima, Tanja na neki začudan način uspijeva jednim – meni nepoznatim – slikarskim postupkom odnosno principom obuhvatiti dvije različite vizualne esencije.
Ovakav pristup slikarstvu i likovnosti općenito u današnjem je vremenu apsolutne dominacije najrazličitijih artificijelno generiranih „slika“ i „ikona“, vremenu nove hijeroglifizacije rekao bih, na određeni način dragocjen. Također, on se opire i prevladavajućem teroru šablona, imitacija, dokidanja svih vrsta individualnosti te podvrgavanja trendovima pod svaku cijenu, na taj način vraćajući slikarstvo u područje iz kojega je i poteklo, područje apsolutne autentičnosti, proživljenosti i neponovljivosti.
U Tanjinim slikama formu nije moguće razlučiti od sadržaja, ona jest sadržaj. Prateći njezine geste i mrlje, uživljavajući se u teksturu, postajemo svjesni jedne posve drugačije razine narativnosti, ili možda bolje rečeno metanarativnosti, koja se ostvaruje isključivo posredstvom živih oblika i njihove unutarnje logike postojanja. I pritom se nastavljamo pitati kako su oni nastali. Stoji li iza njih brižno odnjegovan i odmjeren ratio, ili možda ipak predstavljaju tragove kratkotrajna naleta energijom ispunjene inspiracije? Svatko je pozvan ponuditi odgovor. I pritom, barem što se mene tiče, ne može pogriješiti.
VANJA BABIĆWhile I’m watching Tanja’s paintings – both larger and smaller – I’m constantly pushed to the same, just rather banal questions. I wonder, for example, do they quickly and rapidly, or are they the result of a long-lasting painting process? Do they primarily reflect the energy of energy, intuition and spontaneity, or reflectivity, or absolute awareness? I never decided to ask her some of these or similar questions. I’m deliberately not. This kind of uncertainty seems to me extremely seductive; the slippery visual-psychological impression present on all Tanja’s paintings simply does not allow the closure of the sight. Their characteristics, such as the juicy cheeses, above all the dynamic amalgams of gestures and stains, and the moments of eruptive energy that emerge from organic forms upgraded by unconstrained color, continually stimulate different readings and new sensations, while simultaneously testifying to the author’s precision, even a kind of analyticity in the treatment of painting surface. In other words, Tanja, in a surprising way, manages one of them – an unfamiliar – painting process or the principle of two different visual essences.
Such an approach to painting and art in general today is the absolute dominance of the most diverse artificially generated „images“ and „icons“, I would say, in a certain way, to the time of the new hieroglyphization. He also opposes the prevailing terror of templates, imitation, the overthrow of all types of individuality, and subjecting them to trends at all costs, thus restoring painting to the area from which it originated, an area of ​​absolute authenticity, resilience, and unrepeatability.
In Tanya’s paintings, the form can not be separated from the content, it is the content. Following her gestures and stinging, absorbing into the texture, we become aware of an entirely different level of narrativeness, or perhaps more precisely metanariality, which is realized exclusively through living forms and their inner logic of existence. And we continue to ask how they were created. Is there a carefully pursued and measured ratio behind them, or maybe traces a short-term run-up with the energy of a filled inspiration? Everyone is invited to offer an answer. And, at least as far as I’m concerned, it can not be wrong.
VANJA BABIĆ